Nekad davno smo svi mi vozili jugiće i stojadine. Onda smo jednog dana odlučili zamjeniti ta “naša” tehnološka čuda domaće automobilske industrije sa modernijim i naprednijim automobilskim robnim markama i automobilima koji nisu kraj svake veće uzbrdice označavala ispuštanjem “viška” vruće pare iz hladnjaka. Tako smo možda i nesvjesno ušli u neki potpuno novi svijet, u svijet kapitalizma. Malo karikiram cijelu priču, ali tako je to nekako bilo. Preko noći smo prihvatili bolje automobile i potrošačke navike tog nekog novog “društva”, ali neke stvari ipak nismo prihvatili. Hoćemo li ikada prihvatiti kapitalizam ili ćemo vječno žaliti za jugićima?

Možda je ipak prošlo vrijeme Yuga

Danas je “cijela” hrvatska prosvjedovala za radnička prava i tražila nova radna mjesta i bolje uvjete rada. Odlično. Svaka čast. Tako treba … ili možda ne treba? Karikirat ću još malo. Svi su ti ljudi danas došli na prosvjed u nekom stranom automobilu. Čak i ako su došli autobusom, vjerojatno je i taj autobus proizveo netko drugi, netko tko radi i proizvodi izvan hrvatske. Svi su ti ljudi vjerojatno nosili odjeću i tenisice koje su proizvedene u Kini. Vjerojatno su čak i natpisi koje su nosili ispisani na stranom papiru sa stranom tintom. Možda su čak jeli i uvezeni grah.

Mogao bih dalje nastaviti sa karikaturom, ali mislim da ste shvatili ideju. Možda jednog dana i prosvjednici pročitaju ovaj blog, pa možda i oni shvate ideju. Ni moji starci se ne slažu s nekim mojim idejama, pa sam siguran da se ni mnogi prosvjednici ne bi složili. Nažalost, to ustvari nisu moje ideje, to su činjenice, to je ono što svaki razuman čovijek može sam uočiti. Preko noći smo prešli iz sustava u kome su drugi brinuli o nama u sustav u kome moramo sami brinuti o sebi i sada nam se to ne sviđa, kao da se ne znamo sami o sebi brinuti.

“Država” je danas čisto administrativni aparat koji nam omogućava da radimo ili ne radimo i da zarađujemo ili ne zarađujemo. Sve drugo je na nama. Slobodni smo. Možemo raditi ili ne raditi šta god želimo. Možemo graditi nove tvornice i otvarati nova radna mjesta ili možemo ne raditi i šetati ulicama i tražiti od “države” da nam osigura bolje sutra. Kad dodjete na razgovor za posao i pristanere raditi za “kikiriki”, tko je kriv? Zar je država kriva što ne cjenite svoj rad? Zar vam je država rekla da pristanete na loše radne uvjete? Tko je kriv?

Sigurno će se naći netko tko će reći da “mi” nemamo para da pokrenemo nove tvornice. Istina. Ako je “mi” samo “jedan”, onda vjerojatno taj “jedan” nema dovoljno para da pokrene novu tvornicu. Zato bi “mi” zbilja trebao postati “mi”. Svi ti prosvjednici koji su danas prosvjedovali mogli su “danas” otvoriti novu tvornicu. Da je svatko od tih prosvjednika uložio samo stotinu kuna u “novu” tvronicu, sutra bi na ulici bilo desetak prosvjednika manje, a u trgovinama desetak radnika odnosno kupaca više. Samo tako možemo sutra očekivati bolje sutra.

Hrpa ljudi na ulici koja traži od “države” da im sutra bude bolje, od toga sutra nema ništa. Sutra će samo jadni smetlari morati više raditi da počiste ostatke “naše” gluposti s ulice. Tako se sigurno ne rade nova radna mjesta. Radna mjesta se stvaraju iz novih ideja. “Država” se u povijesti pokazala kao loš vladar. Sada kad imamo slobodu da sami “vladamo” mi opet tražimo od “države” da vlada. Umjesto da sami otvaramo nove tvrtke, ljudi prosvjeduju na ulici i od “države” traže nova radna mjesta i bolje uvjete rada.

Probudimo se! Dosta je bilo gluposti. Dosta je bilo jugića. Pokrenimo nešto novo i počnimo sami o sebi brinuti. Iskoristimo slobodu. Slobodniji smo nego što to možda sami sebi želimo priznati. Danas je možda teško, ali danas je upravo onako kako smo si sami odredili. Sutra može biti bolje. Sutra svi zajedno možemo graditi nove tvornice i zapošljavati nove ljude ili možemo i dalje svi zajedno kukati i od “države” tražiti da nam osigura bolje sutra. Nemojte zaboraviti da smo mi država, pa samo o nama ovisi hoće li sutra biti bolje.