Biografija

Putevima tehnološke (r)evolucije

 
Ljudi su kompleksna bića. Ima nas zbilja svakakvih, a za neke od nas se može i pojedinačno reći da smo svakakvi. Sve u svemu, nakon što skupimo koju godine, javi se potreba da zapišemo pokoji detalj iz svojih malih i običnih života. Hrpu takvih malih detalja iz raznih sfera života uobličenih u smislenu kombinaciju riječi i rečenica poneki nazivaju biografija. Ako prihvatimo tu ideju, onda se ovaj tekst može označiti kao moja biografija. Još samo da odgovorimo na pitanje, tko sam ja i možemo početi? Kad sam se rodio, starci su mi dali ime Aleksandar i uz to su mi prepustili i svoje prezime, Zgonjan, pa me danas svi zovu Aco

Klinac kao klinac, blato, pijesak i autići

 
Rođen sam 10.02.1980. godine u predgrađu grada Rijeke. Znam, davno je to bilo, ali nema veze. Dok sam još uvijek prljao pelene, računala su tek počela pravo osvajati svijet, pa vjerojatno nitko nije mogao ni sanjati da ću jednog dana raditi kao programer na razvoju računalnih programa svih vrsta i da ću pisati svoj blog. Ne bih se kladio, ali mislim da u to vrijeme u rječnicima niste ni mogli pronaći riječ blog. Sad sam u jednoj rečenici preskočio pola svog života, pa ću pokušati ponovno, iz početka

Prvih godina života se ne sjećam baš previše, vjerojatno ih se nitko ne sjeća. Toliko o početku. Kao i svi drugi klinci i ja sam svoje najranije dane provodio uz autiće u blatu i pijesku, sve dok jednog dana nisam krenuo u školu. Tad se sve promijenilo. Više nije bilo toliko blata i pijeska i stalno me netko tjerao da nešto učim, neke čudne stvari, znate ono, čitati i pisati i te fore. Sve je to bilo super, ali jednostavno nije bilo zanimljivo u to vrijeme.

Prvi dani u školi i Comodore 64

 
Prvih par godina u školi je prilično brzo prošlo. Dobili smo svoje plave kapice i crvene marame, tada smo još uvijek svi bili pioniri. Svi su me i dalje uporno tjerali da nešto učim, pa ponekad zbilja i jesam. Bila su to čudna vremena. Tada su računala tek pronalazila svoj put u naše domove. Nisu to bila moćna multimedijalna računala kao što ih danas poznamo. Najpoznatija računala u to vrijeme su bila Comodore 64 i ZX Spectrum i samo par klinaca se u to vrijeme moglo pohvaliti kako doma ima jedno od tih moćnih računala.

Nakon dugo nagovaranja i ulizivanja starcima, konačno je došao dan kad sam i ja dobio svoje računalo. Starci su mi kupili onu noviju, bijelu seriju Comodora 64. Nitko od nas nije točno znao šta se sve može s tim čudom tehnologije, ali su starci bili dobri, pa su svome sinu kupili prvo računalo. Bila je to igračka kakvu je klinac mojih godina u to vrijeme mogao samo sanjati. Comodore 64 se u to vrijeme koristio i u poslovnoj sferi, ali klincu kao što sam ja bio u to vrijeme, to je bila samo igračka i ništa više. Nešto kao Playstation 3 ili Nintendo Wii danas, samo sa kazetama i šarafcigerom sa strane.

Comodore za sva vremena i prvi programi

 
Ako ne znate zašto i kako je Comodore 64 koristio kazete i zašto se pored komodorca uvijek mogao pronaći mali šarafcigerić, onda ne znate šta ste propustili Možda jednog dana malo detaljnije opišem kako su se u to vrijeme koristila računala. Uglavnom, nakon što sam pročitao knjigu “Comodore 64 za sva vremena” pokušao sam prepisati prvi program iz te knjige u računalo. Tako je sve počelo. Prepisivao sam liniju po liniju i onda sam pokušao sve pokrenuti, pa nije radilo, pa sam pokušao ponovno, pa nije radilo itd. Shvaćate uzorak

Uspio sam jednog dana i program je proizveo par čudnih zvukova i prebacio svijetlo obojani kvadratić sa jedne strane ekrana na drugu i to je bilo to. Ako ste gledali “Hakere” ili neki sličan film, pa mislite da učenje programiranja počinje upadanjem u Pentagon, vrijeme je da promjenite mišljenje. Programiranje je u biti prilično dosadno i podložno greškama, htjeli mi to priznati ili ne.

Učite programirati i učite i učite, godinine prolaze, a vi i dalje učite i nakon sveg tog učenja i dalje ne znate upasti u Pentagon Iako je programiranje dosadno i podložno greškama i traži od vas da svaki dan učite nešto novo, kada jednom uspješno napišete i pokrenete svoj prvi program, gotovo je, vjerojatno ćete poželjeti napisati još jedan program, pa još jedan i teško da će vas itko spasiti

Žeton po žeton uz Pang i prve automate s igrama

 
Čudan je taj život. Vjerujem da će se mnogi složiti s tom idejom. Uglavnom, nakon što sam napisao, odnosno prepisao svoje prve programe za Comodore 64, nastavio sam igrati igre kao i svi drugi klinci. Tada su počeli i automati sa igrama, pa sam u osnovi više vremena provodio igrajući igre za automatom nego što sam igrao doma. Tada nije bilo online multiplayer igara, pa su se igre čoporativno igrale u lokalnom kafiću. Pang mi je bio omiljena igra na automatima. Danas postoji Flash verzija te igre koju možete besplatno igrati, ali meni osobno to jednostavno nije tako zanimljivo. Uglavnom, programiranje je palo u neki drugi plan, sve dok nisam krenuo u srednju školu i do prvih predavanja iz programiranja.

Pomorska škola Bakar i programiranje

 
Gotovo cijeli svoj život sam proveo uz more, a kao klinac sam obožavao dokumentarce i filmove sa gusarima. Nekako se sve to posložilo, pa sam jednog dana upisao Pomorsku školu u Bakru, smjer pomorskog nautičara. Iako nisam iz familije sa pomorskom tradicijom, privuklo me to zanimanje i htio sam jednog dana postati kapetan. Već sam napisao da je život čudan. Tako je čudan i moj pomorski put Pored meteorologije, stabiliteta broda, astronomije, pomorskog prava i mnogih drugih zanimljivih predmeta, u pomorskoj školi se uči i programiranje.

Pomorska škola je čudno mjesto za učenje programiranja, ali imali smo odlične učitelje i zbilja sam uživao u tim predavanjima. U to vrijeme smo učili QBasic na PC-386 računalima. Računala još nisu imala čvrste diskove nego smo koristili velike savitljive diskete. Igre su kao i uvijek bile nezaobilazan dio računala. Tada se uglavnom igrao Tetris, a ekrani su još uvijek uglavnom bili crno bijeli.

Promjena kursa, nove ideje i novi ciljevi

 
Sasvim je prirodno da se poslje pomorske škole upiše pomorski fakultet, pa sam i ja išao tim putem. Malo tko u tim godinama već ima neki konkretan plan u životu. Neki ljudi poput mene u to vrijeme gotovo uopće nemaju nikakav plan, nego samo slijede nekakvu životnu struju. U tom nekom kaotičnom razdoblju svog života odlučio sam promjeniti kurs i pomorski fakultet zamjeniti sa Matematikom i informatikom. Odluka nije dosla preko noći. Prvo sam zabušavao na faksu dvije godine, pa sam otvorio svoju videoteku, pa sam zatvorio svoju videoteku i onda sam jednog dana odlučio upisati Matematiku i informatiku pri Filozofskom fakultetu u Rijeci.

Vječni apsolvent i prva radna iskustva

 
Četiri godine kasnije, odslušao sam sva predavanja, ali ni dan danas nisam položio sve ispite i nikad nisam diplomirao. Matematika i informatika tada bas i nije bila najbolji smjer za nekoga tko je želio naučiti programirati i razvijati programska rješenja. Veći dio predavanja je posvećen matematici i profesorskom zvanju, nego samoj informatici, ali ipak se puno toga moglo naučiti. Tek nakon što sam se povukao sa fakulteta, ako se ne varam, čak i godinu dana kasnije je otvoren smjer Informatika.

Već na drugoj godini sam počeo raditi na Pučkom otvorenom učilištu Proanima kao predavač tečajeva iz Visual Basica i C++. Tečajevi su bili odličan način da se dodatno zaradi uz predavanja, ali s vremenom se tih tečajeva toliko skupilo da sam više vremena provodio predavajući tečajeve nego na fakultetu. Proanima se brzo povukla iz Rijeke, pa sam i ja prešao u drugu školu. Nastavio sam raditi kao predavač u privatnoj školi Eurosoft, a u međuvremenu sam se i zaposlio u poznatoj riječkoj tvrtki Digital Point.

Digital Point, Vatra, Burza i Autotrolej

 
Moje prvo zaposlenje u funkciji programera za .NET aplikacije je bilo upravo u Digital Pointu. Kada sam počeo raditi, Digital Point je već imao gotove aplikacije za rad lokalnog oglasnika Burza, aplikaciju za praćenje poslovanja komunalnog društva Autotrolej i program za praćenje vatrogasnih intervencija pod nazivom Vatra. Kad sam došao u Digital Point počeo sam raditi na razvoju novog sustava za mjerenje brzine vozila koji je trebao prepoznavati tablice itd. Sustav je bio prilično ambiciozno zamišljen i u njega je uloženo dosta resursa, vremena i truda, ali nažalost ideja nikad nije zaživila.

Projekt zbog koga sam zaposlen je išao prilično sporo, pa sam imao više vremena za učenje. Tada sam položio prvi i jedini stručni ispit nakon čega sam postao MCP (Microsoft Certified Professional). Dio vremena u Digitalu sam proveo razvijajući male aplikacije za interne potrebe. Sve u svemu bilo je to prilično zanimljivo razdoblje mog života. Kao i u svakoj drugoj tvrtki, u Digital Pointu je bilo i dobrih i loših dana. Ekipa je bila super, pa sam sa mnogima i danas u kontaktu. Projekti su bili zanimljivi, bilo je i odličnih fešti i svega drugog, ali nakon nekog vremena je došlo vrijeme da se krene dalje. Programeri su napuštali tvrtku jedan po jedan, pa sam se na kraju i ja povukao i time je završio moj prvi posao programera.

Arbor informatika, T-Com, sustav naplate računa i Web Bill

 
Nakon Digital Pointa sam neko vrijeme uživao u slobodi. Nisam delao i nisam se bas ni trudio pronaći delo. Možda bi to i potrajalo da netko nije odlučio da bih ipak trebao delati Voditelj programerskog odjela iz Digital Pointa me preporučio za posao u Arbor informatici, pa sam ubrzo tamo počeo i raditi. Arbor informatika je bila skroz drugačiji svijet od Digital Pointa.

Radio sam na sustavu naplate telefonskih poziva za T-Com. Razvio sam par zanimljivih aplikacija uglavnom za interne potrebe T-Coma. Slučajno sam se našao u Arboru i u T-Comu upravo u vrijeme kada se postavljala prva verzija Web Billa. Web Bill je aplikacija za prikaz T-Com telefonskog računa preko interneta. Moj zadatak je bilo prikupljanje podataka iz sustava za naplatu i transformacija u format koji je prikladan za prikaz na internetu. Bio je to prilično zanimljiv projekt i nažalost jedan od rijetkih javno dostupnih projekata na kojima sam radio.

Perpetuum Mobile, iSite3 i život u metropoli

 
Ponovit ću. Život je čudan. Iako će mnogi reći da je posao u Arboru i rad na projektima za T-Com, san snova svakog mladog programera u Hrvatskoj, nakon nekog vremena sam se zaželio novih izazova, pa sam nakon nekih godinu i pol dana dela napustio Arbor informatiku.

Neko vrijeme samo ponovno ljenčario i jednostavno uživao u životu. Sloboda je super stvar. Kad imate dovoljno slobodnog vremena, onda sve ima smisla i život je puno zanimljiviji. Nažalost, sloboda ima svoju cijenu, pa vas stanje na računu vrlo brzo motivira da počnete ponovno delati Rijeka je prilično mala kad je u pitanju informatika, pa je sljedeće prirodno odredište bio Zagreb.

Zagreb je gotovo nezaobilazno mjesto ako se želite baviti informatikom i programiranjem. Većina konferencija i skupova se uglavnom organizira u Zagrebu. Uglavnom, da se vratim na temu, iz Rijeke sam otišao u Zagreb i zaposlio sam se kao razvojni inženjer u sektoru za portale i groupware u tvrtki Perpetuum Mobile. Radio sam na razvoju i implementaciji iSite3 CMS rješenja, a slobodno vrijeme sam provodio istražujući Zagreb i posjećujući razne programerske skupove kao što su npr. OpenCoffee i BarCamp.

Pro3x Community i puno slobodnog vremena

 
Tvrtke gotovo uvijek zapošljavaju više novih djelatnika istodobno, pa je uz mene u Perpetuumu počelo raditi još par novih ljudi. Perpetuum Mobile je vjerojatno jedna od najboljih firmi što se tiče uvjeta rada. Svatko od nas je imao svoju otvorenu kockicu, gotovo kao u američkim filmovima, samo puno humanije. Svi smo dobili nova računala, nove stolice, prostrane radne stolove, prazne ladice, pribor i sve ostalo što čovijek može poželiti. Sve u svemu, radni uvjeti iz snova, ali ako povežete uzorak, vrlo jednostavno ćete otkriti kraj ove priče U Perpetuumu sam radio godinu dana i nakon toga sam se vratio u Rijeku. Čudna je to priča, ali eto me opet u Rijeci.

Kao i uvijek, ni nakon Perpetuuma se nisam žurio sa traženjem novog dela. U biti bi se moglo reći da ni danas ne žurim Perpetuum Mobile je posljednje mjesto na kome sam provodio osam sati dnevno u ulozi programera. Nakon Perpetuuma sam se vratio u Rijeku i ponovno uživao u slobodnom vremenu i životu. Puno slobodnog vremena je super stvar i gotovo da je slobodno vrijeme kreativno samo po sebi.

Igrom slučaja, odlučio sam pomoći frendu, pa sam napisao mali program za isto tako malu tvrtku. Program mi se učinio prilično korisnim za male poduzetnike, pa sam ga odlučio javno objaviti pod GPL licencom. Poslao sam par mailova po portalima i priča oko tog malog programa se se gotovo preko noći razvila u ozbiljan mali projekt. Taj mali program koji sam u početku napisao za tvrtku od frenda danas nosi naziv Pro3x Nautilus Edition, a informacije o programu se mogu pronaći na Pro3x Community portalu.

Planovi za budućnost, ako se može planirati

 
Nadam se da će se projekt s vremenom dovoljno razviti da jednog dana mogu otvoriti svoju tvrtku i zaposliti nove mlade programere sa novim idejama koji će pomaknuti granice poslovnih programa. Svakim danom se pojavljuju nove tehnologije i svakim danom se otvara sve više i više mogućnosti za razvoj programa o kojima smo do jučer mogli samo sanjati. Danas se još uvijek usudim sanjati i sanjam bolje programe i sanjat ću ih i dalje dok mi god to mogućnosti budu dozvoljavale. Samo će vrijeme pokazati da li mogu opravdati svoje ideje.