Nadam se da nisam jedini koji gleda u svijet. Ipak svi zajedno kao putujemo prema Europi. Neke Europske zemlje prakticiraju isplatu plaća na tjednoj osnovi. Šta mislite da li bismo i mi trebali početi razmišljati o toj ideji? Meni se osobno čini da smo već davno trebali uvesti tako nešto. Sjetite se samo prvog radnog mjeseca. Taj mjesec je trideset dana trajalo cijelu vječnost. Kao ušli ste u svijet odraslih, počeli ste delati i želite se brinuti sami o sebi, a sve počinje rečenicom: “Ej stari, aj mi daj dvadeset kuna za bus i marendu.”

Svatko ima svoje mjesto pod suncem

Možda je nekad davno čovijek i mogao početi delati bez para, ali danas je to gotovo nemoguće. Zamislite da se umjesto busom, ujutro dižete dvije ure ranije i pješke idete na delo. Nije nemoguće, ali kako bi onda vozači autobusa zaradili svoju plaću? Kad bi svi isli na delo pješke, busevi više ne bi imali puno smisla, a opet, kad čovijek tek počinje delati, nema para za bus, odnosno ima, ali nema. Vratimo se na temu. Recimo da smo došli na delo, da u firmi imamo kantinu, pa nam ni ne treba šoldi za marendu.

Radimo par dana, uzmimo kao primjer da smo čak nešto i proizveli i prodali u to vrijeme. Šta sad? Lova je na računu firme i tako stoji sve do kraja mjeseca, a mi i dalje žicamo starog da nam da za kartu. Kad bi se plaće isplaćivale svaki tjedan, nakon samo sedam dana bismo mogli sami kupiti svoju kartu. Ne samo to, nego bismo već i curu mogli izvesti u kino, a familiju na dobar ručak i tko zna šta sve ne, ali ipak ne. Lova je i dalje na računu od firme i treba čekati cijeli mjesec. Stvari se dalje razvijaju.

Bliži se kraj mjeseca, pa sad više ni stari nema para. Šta sad? Kužite foru. Zaradili ste, ali do kraja mjeseca više nitko nema para, a pare stoje na nekom računu. Dok mi plaće isplaćujemo jednom mjesečno, neke države ih isplaćuju jednom tjedno. Tamo se i stanovi plaćaju jednom tjedno. Sve je puno brže. Lova se puno brže okreće, jer oni ustvari mjesečno dobiju četiri plaće, a mi samo jednu. Neki će sigurno reći da je nama puno bolje. Nekima vjerojatno i odgovara ovakav sustav.

Nekima je dovoljno samo par dana da na kraju mjeseca pripreme izvještaje, a ostatak vremena ljenčare i čekaju sljedeći mjesec. Kad bi se sve radilo na tjednoj osnovi, onda bi morali raditi četiri puta više. Nema veze, kad bi ih znenadila ta nagla promjena, vjerojatno bi zaposlili još par ljudi jer je prelaskom na tjedne isplate posao povećan četiri puta. Eto manjeg broje ljudi na burzi rada i većeg proračuna za državu.

Ponekad mi se čini da su plaće kod nas kao tempirane bombe. Svakog prvog u mjeseci svi imamo para i svi trošimo. Kako dani prolaze, tako sve manje trošimo. Gotovo se zaželimo potrošnje do kraja mjeseca i onda, buum, eto nove plaće, ajmo opet sve potrošiti. Kad bi se plaće isplaćivale tjedno, četiri puta mjesečno bi ljudi imali para. Prelaskom na tjedne plaće u biti bismo imali isto para, ali bismo ih vjerojatno razumnije trošili.

Svaka plaća se može potrošiti u jednom danu. Kad bi se plaće isplaćivale jednom tjedno, onda bi vam trebalo barem četiri dana da sve potrošite. Čudan bi to bio svijet. Zamislite da pregovarate o tjednoj plaći umjesto o mjesečnoj. Umjesto da tražite npr. 3 500 kuna mjesečno, još uvijek ima ljudi koji rade za 3 500 tisuće kuna, od svog budućeg poslodavca biste tražili 875 kuna tjedna. Zar vam se to ne bi učinilo zbilja malo za sedam dana rada? 3 500 tisuće na hrpi još i izgleda kao neka lova, a kako izgleda 875 kuna?