Danas mi je opet recesija na umu. U posljednje vrijeme je nekoliko mojih poznanika izgubilo posao, kako poslodavci kažu, upravo zbog recesije, pa češto razmisljam o toj temi. Negdje je nešto zapelo, nitko nije kriv, a ipak smo svi u problemima. Čudna je to stvar. Ljudi rade cijeli život, trude se, ulažu sve što znaju i umiju i onda im poslodavac jedan dan kaže da zbog recesije sutra ne moraju doći na delo. Ništa tu ne bi bilo čudno kad vlada ne bi istim tim poslodavcima davala poticaje da lakše podnesu recesiju. Nekad mi se čini da bi možda bilo bolje da sve odmah propadne umjesto da se zamaramo sa detaljima i igramo mačke i miša još godinama. Možda bismo onda svi mogli trajno migrirati na Havaje. Možda bi nas sve primili. Možda bi svima bilo bolje.

Idemo svi na Havaje

Negdje je nešto zapelo i novac gubi vrijednost, ljudi gube poslove, poslovi gube smisao i sve se lagano urušava. Gdje je zapelo? Ne znam, nisam ekonomist, ali mislim da je zapelo na svima nama, svi smo krivi i smo u pravu. Poslodavci su krivi jer ne plaćaju dovoljno radnike, a radnici su krivi jer pristaju raditi za manje nego što im je potrebno za normalan život, ali i za put na Havaje. Vlada je kriva jer se godinama razbacuje s parama, a mi smo krivi zato što smo izabrali takvu vladu. Banke su krive jer su kredite vezale uz Euro, a mi smo krivi jer smo pristajali na takve kredite. Država je kriva za niske potpore seljacima, a seljaci su krivi što se oslanjaju na potporu države.

Nitko nije kriv i svi smo krivi u isto vrijeme. Danas je teško prekinuti začarani krug koji smo stvarali godina, ali zato danas moramo biti drugačiji, moramo promjeniti sebe, da bismo mogli utjecati na druge. Moramo se pomaknuti iz okvira i prihvatiti promjene. Moramo se uključiti i stvarati promjene, a ne ih samo prihvaćati. Moramo promjeniti ono što ne valja. Nešto moramo promjeniti ako želimo ostaviti nešto onima koji dolaze poslje nas. Nismo samo mi tu u igri. Šta ćemo danas sutra pustiti našim klinicima? Kako će oni živjeti sutra?

Kad si čovijek postavi neki cilj onda mu se lakse nositi sa preprekama na putu. Zasto sam postavio cilj da odem na Havaje kad završi recesija. Nema nista bolje od vedre slike na desktopu koja te potiče da još uru vremena posvetiš svojoj ideji u nadi da će ta ura, zajedno sa stotinama ura prije nje, biti dovoljna za nezaboravni odmor na Havajima. Tko zna, možda baš zbog te slike na desktoptu jednog dana svi stignemo do Havaja. Možda nas samo još jedan sat rad dijeli od uspijeha, a možda i dva. Nema veze, sve je to samo mala prepreka na putu do Havaja.