Kako bi svijet izgledao kada bismo svi živjeli od potrošačke košarice? Jednostavno više ne bismo imali kazališta, jer trošak izlaska u kazalište nije uključen u vijednost košarice. Mogli bismo ići u kino, ali ne automobilom. Nažalost, nitko ne bi vozio automobil, jer ni to nije uračunato u vrijednost potrošačke košarice. Nema kina, nema auto industrije, a to je tek početak. Zašto se uvijek vraćamo na tu potrošaćku košaricu ako jednostavno nije realna? Koliko bi plaća trebalo da se pokrije vrijednost realne potrošačke košarice? Košarice od koje bi ljudi zbilja mogli živjeti kao ljudi, a ne kao prosjaci koji sjede pored svoje košarice i dobacuju prolaznicima “Daj kunu!”?

Stanarina nije uključena u osnovnu potrošačku košaricu

Prije par dana sam razgovarao s poznanikom o plaćama. Kao i mnogi drugi i on je dobio otkaz zbog recesije. Sada već nekoliko mjeseci traži posao. Kroz razgovor se žalio kako je imao malu plaću itd. Kad sam ga upitao koliku bi plaću tražio da sutra ide na razgovor za delo, rekao je da bi tražio četiri tisuće kuna. Ništa to ne bi bilo čudno da to nije bila plaća na koju se trenutak ranije žalio. Naravno da sam povezao iznose i upitao ga u čemu je sada fora. Zašto bi netko tražio istu plaću s kojom trenutak ranije nije bio zadovoljan? Zašto?

Zato što ne može dobiti više. Ima stotine ljudi koji bi pristali raditi za tu istu plaću. Tako je on to pojasnio, a to pojašnjenje sam naravno i očekivao. Prosječna plaća u Hrvatskoj prema nekim istraživanjima je oko pet tisuća i pet stotina kuna. Ako ta plaća ne pokriva čak ni tu famoznu osnovnu potrošačku košaricu, zašto onda toliki ljudi rade i za puno niže plaće? Svi smo mi ustvari sami sebi konkurencija. Pristat ću raditi za nižu plaću, jer ima stotine ljudi poput mene koji bi pristali na iste uvjete. Jednom rečenicom smo svi postali dio začarnog kruga.

Dok netko od nas ne prekine krug, svi ćemo raditi za manje. Tako to ide u životu. Začarani krugovi uvijek počinju i završavaju na istom mjestu. Netko će reći da su poslodavci krivi jer ne žele dati veću plaću. Siguran sam da ima i takvih poslodavaca, ali nisu svi takvi. Ima i onih koji svojim uspolenicima daju i veću plaću od prosjeka. Netko mora imati veću plaću od prosjeka da bi prosjek bio toliki. Plaća veća od prosjeka je za dvije tisuće kuna veća od četiri tisuće o kojima sam pisao. Naravno, nitko ne dobija veću plaću na lijepe oči.

Tu i tamo će netko sigurno dobiti bolju plaću na lijepe oči, ali to nije tema o kojoj sada želim pisati. Vjerujem u znanje i vjerujem da će pravi poslodavac prepoznati znanje. Vjerujem da upravo takvi ljudi mogu dobiti veću plaću od prosjeka. Zato sam i svom poznaniku predložio da nauči nešto novo. Neka se po nečem istakne i pokaže da vrijedi više. Netko će to jednog dana sigurno prepoznati. Isto to preporučujem svakome tko danas traži posao. Pokažite da znate, da možete i da želite i uskoro više nećete razmišljati o potrošačkoj košarici.

Naravno, pod uvjetom da ne poznate mog poznanika. Uz njega je teško ne razmišljati o potrošakoj košarici, kad stalno nešto grinta :) Nadam se da se neće jako ljutiti ako se ikad prepozna u ovom članku. Ako se i bude ljutio, nadam se da će se toliko naljutiti da će naučiti nešto novo i da će na sljedećem razgovoru tražiti veću plaću. Možda će jednog dana biti sretniji i zadovoljniji s onim što radi. Ako svi sve bezuvjetno prihvaćamo, onda se nikad ništa neće promjeniti. Uvijek može biti bolje, samo si čovijek mora dozvoliti da to poželi i da tome teži.