Kodiranje stvarnosti
Tagovi Radnik
1. Maj – Praznik rada i radnički prosvjedi
Sub, 01. Svibanj
Nekad davno smo svi mi vozili jugiće i stojadine. Onda smo jednog dana odlučili zamjeniti ta “naša” tehnološka čuda domaće automobilske industrije sa modernijim i naprednijim automobilskim robnim markama i automobilima koji nisu kraj svake veće uzbrdice označavala ispuštanjem “viška” vruće pare iz hladnjaka. Tako smo možda i nesvjesno ušli u neki potpuno novi svijet, u svijet kapitalizma. Malo karikiram cijelu priču, ali tako je to nekako bilo. Preko noći smo prihvatili bolje automobile i potrošačke navike tog nekog novog “društva”, ali neke stvari ipak nismo prihvatili. Hoćemo li ikada prihvatiti kapitalizam ili ćemo vječno žaliti za jugićima?
Kazalište i potrošačka košarica
Uto, 23. Ožujak
Kako bi svijet izgledao kada bismo svi živjeli od potrošačke košarice? Jednostavno više ne bismo imali kazališta, jer trošak izlaska u kazalište nije uključen u vijednost košarice. Mogli bismo ići u kino, ali ne automobilom. Nažalost, nitko ne bi vozio automobil, jer ni to nije uračunato u vrijednost potrošačke košarice. Nema kina, nema auto industrije, a to je tek početak. Zašto se uvijek vraćamo na tu potrošaćku košaricu ako jednostavno nije realna? Koliko bi plaća trebalo da se pokrije vrijednost realne potrošačke košarice? Košarice od koje bi ljudi zbilja mogli živjeti kao ljudi, a ne kao prosjaci koji sjede pored svoje košarice i dobacuju prolaznicima “Daj kunu!”?
Kad mjesec traje samo sedam dana
Sri, 10. Ožujak
Nadam se da nisam jedini koji gleda u svijet. Ipak svi zajedno kao putujemo prema Europi. Neke Europske zemlje prakticiraju isplatu plaća na tjednoj osnovi. Šta mislite da li bismo i mi trebali početi razmišljati o toj ideji? Meni osobno se čini da smo već davno trebali uvesti tako nešto. Sjetite se samo prvog radnog mjeseca. Taj mjesec je trideset dana trajalo cijelu vječnost. Kao ušli ste u svijet odraslih, počeli ste delati i želite se brinuti sami o sebi, a sve počinje rečenicom: “Ej stari, aj mi daj dvadeset kuna za bus i marendu.”
Kad završi recesija idem na Havaje
Uto, 09. Ožujak
Danas mi je opet recesija na umu. U posljednje vrijeme je nekoliko mojih poznanika izgubilo posao, kako poslodavci kažu, upravo zbog recesije, pa češto razmisljam o toj temi. Negdje je nešto zapelo, nitko nije kriv, a ipak smo svi u problemima. Čudna je to stvar. Ljudi rade cijeli život, trude se, ulažu sve što znaju i umiju i onda im poslodavac jedan dan kaže da zbog recesije sutra ne moraju doći na delo. Ništa tu ne bi bilo čudno kad vlada ne bi istim tim poslodavcima davala poticaje da lakše podnesu recesiju. Nekad mi se čini da bi možda bilo bolje da sve odmah propadne umjesto da se zamaramo sa detaljima i igramo mačke i miša još godinama. Možda bismo onda svi mogli trajno migrirati na Havaje. Možda bi nas sve primili. Možda bi svima bilo bolje.
