Danas sam opet filozofski raspoložen. Gledao sam neki dan kviz Najslabija karika na HRT-u, pa sam to danas nekako povezao sa idejom “društva” i eto sada se sve to trudim zapisati u obliku članka. Znao sam povremeno gledati tu Najslabiju kariku i primjetio sam da kad “strah” vodi glavnu riječ, dobitnik često odlazi doma sa prilično malim iznosom. Kviz mi se u osnovi uopće ne svidja, ali je interesantan kad se promatra iz perspektive ljudske egzistencije, jer svaki igrač se u osnovi trudi opstati i izvući najviše iz onoga što (ne) zna. Igrom slučaja sam danas proveo neko vrijeme ispred televizije … recesija, kriza, Podravka, Polančeć, Dinamo, Mamić, stadion Maksimir, stadion Kajzerica, Bandić. Toliko “zanimljivih” i “društvenih” tema, da bih sada mogao danima pisati.

Vratit ću se ne početak i na kviz. Ako se društvo promatra u kontekstu kviza Najslabija karika, onda bi se i za društvo moglo reći da je uspješno koliko i njezin najneuspješniji član. Kad bismo tako promatrali društvo, onda se uspjeh ne bi više mjerio stanjem na računu, nego brojem ljudi koji više nisu na ulici ili brojem ljudi koji si mogu kupiti novi playstation ili brojem ljudi koji si mogu kupiti veći stan itd. Uspjeh pojedinca bi se mogao mjeriti napretkom društva. Danas je situacija potpuno drugačija. Manager optimizira poslovanje, da otkaz stotinama ljudi, osigura veći profit u poslovanju i time zaslužuje veći bonus i društvo ga ocjenjuje kao uspješnog.

Otkazom stotina radnih mjesta, propadaju pojedinci, ali propada i društvo. Svaka priča naravno ima dvije strane. Firma napreduje i napreduje stotine ljudi koji i dalje radi u firmi. Ponekad je potrebno “proljetno čišćenje”, pa se takva akcija ponekad i objektivno može ocijeniti kao uspijeh. U posljednje vrijeme mi se čini da je cijela država u “proljetnom čišćenju”. Sve se čisti. Danas se vjerojatno čisti i ono što treba i ono što ne treba. Nema veze. Bitno da se čisti. Opet ću se vratiti na temu. Znamo li “mi” uopće šta čistimo ili šta želimo počistiti? Kako će to čišćenje utjecati na najslabiju kariku našeg društva i šta je uopće najslabija karika našeg društva? Hoće li se “proljetnim čišćenjem” zbilja nešto promjeniti ili ćemo samo napraviti više mjesta za neke nove stare gluposti?

Bilo bi super kad bismo znali tko ili što je najslabija karika našeg društva, ali čini mi se da ne znamo. Čini mi se da se cijela država zabavlja loveći vještice, umjesto da rješava neke konkretne stvari. Dugo godina smo radili gluposti i teško da ćemo sada nešto preko noći riješiti. Zato mislim da bi bilo dobro da počnemo od malih stvari. Možda bi bilo dobro da počnemo sa npr. tvornicom plastike koja će proizvoditi stolice za stadion, umjesto da radimo stadion za ljude koji možda nemaju para za ulaznicu. Već mi je postalo smiješno gledati na televiziji razne vizionare kako se razbacuju sa milionima, a s druge strane ljudi čekaju red na zavodu za zapošljavanje.

Mi smo društvo i samo mi se možemo promjeniti. Kad ojačamo najslabiju kariku, ojačat ćemo cijelo društvo. Nedavno mi je netko rekao da gledam svijet kroz ružičaste naočale. Vjerujem da sutra može biti bolje, pa ako je to ružičasto, onda da, gledam svijet kroz ružičaste naočale. Kad bih svijet promatrao kroz crne naočale, vjerojatno niš ne bih vidio. Iako bih ponekad možda bio sretniji da niš ne vidim, jer ono što vidim u dvadeset i četiri sličice u sekundi koje oblikuju dnevni televizijski program mi se nimalo ne sviđa. Nema veze, sutra će biti bolje. Kroz ružičaste naočale svijet uvijek izgleda bolje, a s vremenom će sigurno i postati bolji.